odlazi. ona uvijek odlazi. zapravo nikad nikamo ne kreće, samo govori "ja odlazim jednog dana." ne znam zašto toliko želi otići... zapravo joj se sve što ima toliko sviđa ... valjda je baš zbog toga uvjerena da je negdje sigurno vjerovatno još i ljepše...

brealiss je sjela na stolicu, privukla se drvenom stolu i spustila ruke na tipkovnicu. i čim je počela nabadati tipku po tipku skužila ja da je totalno zaboravila što je htjela napisati. ali naravno nastavila je pisati. takva je bila i kad je pričala. nastavila bi pričati i kad nije imala što reći, jer nije voljela tišinu. od tišine joj se spavalo. doduše, voljela je spavati, ali uvijek kad bi spavala, netko bi ju probudio. i onda joj se nije sviđao miris vrele šalice s kavom, i osjećaj zgužvanosti. a kad bi izašla iz kreveta, uvijek joj je, i usred ljeta, bilo hladnije nego u krevetu. a voljela je da joj je toplo. dakle sistemom asosijacije, brealiss puno pričala jer je voljela kad joj je bilo toplo.
ok, brealiss je nastavljala pisati iako je odavno shvatila da piše gluposti. nije imala pojma zašto je pisala u trećem licu i u prošlom vremenu, ali uvijek je radila sve na svoj način i voljela je kad bi joj netko rekao da je dobro ili da ne valja, jer je i jedno i drugo bio znak primjećivanja. nije bila ovisna o primjećivanju, ali lagala bi kad bi rekla da joj nije bilo ugodno. i taom misli odlučila je zaključiti današnji post. i napisala je zbogom.

vjerujem u sebe. uvijek će naići netko koga će tako užasno zanimati u što vjerujem. i zašto. a zašto ne? onda kažem da vjerujem u sebe. vjerujem u sebe jer drugi vjeruju u mene. a ako ne vjeruju oni. onda je moram vjerovati još čvršće.
zašto je vjera toliko važna. zašto nam je tako potrebno to nešto ili taj netko kojeg uvijek molimo za pomoć ili okrivljujemo za sve. zar stvarno smo tako slabi da ne možemo preuzeti krivnju ili jednostavno priznati da tražimo pomoć. da trebamo nekoga tko će biti uz nas. i stoga se oslanjamo na nešto nestabilno, nedokazano i neviđeno radije nego na osobu od krvi i mesa koja stoji pored nas?
ja vjerujem u sebe i u one oko mene. to je sve što mi treba.

ovo je tek početak. ne znam što bih sada trebala reći.
Kako se osjećam? živo
Što želim? velik dio svega.
Što imam? velik dio onoga što trebam.

ne znam što bi trebala reći da privućem čitatelje na moj blog. zapravo ne znam da li to uopće želim.
teško je počinjati, pogotovo kad si sam među mnoštvom.
ali valjda će na kraju ispasti dobro. kad se malo uhodam i kad se otvorim.
zasada sam ovo ja. i moja neinspiriranost, koja će nadam se nestati s vremenom.